Dan u Pargi
Sa obale Parga djeluje odmah čitljivo: strme kuće, zaliv, malo ostrvo s bijelom kapelom i tvrđava iznad svega. Istorija postaje manje uredna čim počnete da čitate.
Venecijanski grad na osmanskoj obali
Skoro četiristo godina, od 1401. do 1797, uz tek kratke prekide, Parga je bila neobičnost: mala venecijanska ispostava na kopnu pod osmanskom vlašću, kojom se upravljalo kao eksklavom Krfa i koja se snabdijevala s mora. Tvrđava iznad grada vidljiva je posljedica toga. Iznova je utvrđivana, rušena i obnavljana, kako su se smjenjivale vlasti. Poslije pada Venecije Parga je u napoleonskim ratovima nekoliko puta mijenjala gospodare; 1814. Pargioti su protjerali francuski garnizon i stavili se pod britansku zaštitu.
Prodata 1819.
Kraj je dio koji ostaje u sjećanju. Britanci su 1819. predali Pargu Ali-paši Janjinskom, moćnom osmanskom gospodaru Epira, kojeg su se mnogi bojali. Umjesto da žive pod njim, praktično svi stanovnici, nekoliko hiljada ljudi, otišli su na Krf.
Prema savremenim izvještajima, prije polaska otvorili su grobove, sakupili kosti svojih predaka i spalili ih, da pod novim gospodarom ništa od njihovih porodica ne ostane. Osmanska vlada im je isplatila odštetu. Ali-paša je prazan grad naselio novim stanovnicima, a Parga je postala dio Grčke tek 1913.
Zanimljiva nije bila panorama, već detalji na gornjim utvrđenjima: cisterne za vodu, ponovo upotrijebljeno kamenje i način na koji tvrđava stoji između grada i prilaza iz unutrašnjosti.
Šta nam je ostalo u sjećanju
Parga se lako upija pogledom, a teško sažima istorijski. Grad koji radije spali kosti svojih predaka nego da ih prepusti novom gospodaru nije priča koju očekujete od luke s razglednice.