Dodona
Dodona ne ostavlja onaj trenutni utisak koji ostavljaju Delfi. Nema teatralnog prilaza kroz planine niti guste gradske strukture oko svetilišta, samo tiha dolina ispod planine Tomaros. Upravo je u tome dio njene privlačnosti. Početkom oktobra tlo između ruševina bilo je prekriveno sitnim žutim jesenjim cvijećem.
Veoma staro proročište
U Herodotovo vrijeme Dodona je važila za najstarije proročište u Grčkoj. Prije nego što su monumentalni hramovi zavladali ovim mjestom, proročište je bilo drvo: sveti Zevsov hrast. Već Homer poznaje njegove sveštenike, Sele, koji „spavaju na zemlji neopranih nogu“. Sveštenice iz Dodone ispričale su Herodotu da je crna golubica doletjela iz egipatske Tebe, sletjela na hrast i ljudskim glasom rekla ljudima da na tom mjestu osnuju Zevsovo proročište.
Bog je odgovarao šuštanjem lišća, preko golubica i zvukom bronze.
Bronza koja govori
Prema jednom antičkom predanju, hrast je nekad bio okružen bronzanim kotlovima na tronošcima, postavljenim tako gusto da je udarac u jedan zvonio kroz sve. Kasnije su Krfljani poklonili nešto teatralnije: bronzani sud i pored njega statuu dječaka s bičem od tri lanca o kojima su visile koščice. Kad bi vjetar dunuo, koščice bi udarale u sud. Strabon piše da se od prvog do posljednjeg tona moglo izbrojati do četiristo.
Oboje je ušlo u izreke. Za nekoga ko priča bez kraja govorilo se „dodonska bronza“, a „krfski bič“ se u početku, izgleda, rugao samim Krfljanima.
Pitanja na olovu
Nije na svako pitanje odgovaralo šuštanje lišća. Posjetioci su pitanja urezivali i u male olovne trake, od kojih su sačuvane hiljade. Vidjeli smo ih dan ranije u muzeju u Janjini: pitanja o braku, djeci, dugovima, putovanjima i kletvama, a ponekad i odgovor urezan na poleđini.
Teatar mijenja razmjere
Veliki teatar pripada kasnijoj i mnogo monumentalnijoj fazi. Izgrađen je pod epirskim kraljem Pirom početkom 3. vijeka prije nove ere (onim Pirom iz „Pirove pobjede“) i primao je oko 17.000 ljudi za svečanosti Naja. Pod Rimljanima su najniži redovi uklonjeni i podignut je zid kako bi se teatar pretvorio u arenu za borbe sa životinjama. Kad stojite u njemu, lakše je razumjeti kako se svetilište širilo: staro kultno mjesto postepeno je dobilo arhitekturu velikog regionalnog centra.
Teatar danas vizuelno dominira, ali kad ga u mislima odvojite od ranijeg proročišta, mjesto postaje mnogo zanimljivije.
Sam hrast je, kažu, posječen krajem 4. vijeka nove ere, kad su stari kultovi bili suzbijani. Proročište je do tada govorilo više od hiljadu godina.